fascinacija

Drpi me tako fascinacija.

Pa šest dana slušam bluz.

Il’ proučavam ponašanje raznih živuljki;
ljudova, mačaka il’ malih majmunova, nebitno.

Može i šarenih bendžamina, komšijske trešnje il’ podterasne magnolije mi moje
u nedostatku gornjih spaceman-a,
ne marim.
Ili, na primer, uopšte ne koristim kompjuter ako ne moram, k’o ovih dana.
I ne gledam tv, k’o ovih meseci.
Ili mesim nešto svakog dana, onako k’o manita.
Igram se sa nekim novim klincima nekih starih igara.
Pijem sok od kupine; može i od maline. Jedem samo smoki. Slušam kako raste trava.
Kopam po nekom baksuzu tražeći dobrotu. I nadjem. Pronalazim lepotu kojoj bih se divila.
Na licima. U dušama. Baricama. Kiši. Suncu. Cveću.

I čudim se.

Kako se samo čudim!

Kao da vidim prvi put.

Vata mene tako povremeno fascinacija; svačim.
I kad sam razmišljala, da sam na primer slepa, pa da sad treba da progledam,
pred kojom bih slikom sad, ovog trenutka poželela da to uradim, setila sam se Blejka:

“Because I was happy upon the heath,
And smiled among the winter’s snow,
They clothed me in the clothes of death,
And taught me to sing the notes of woe.

And because I am happy and dance and sing,
They think they have done me no injury,
And are gone to praise God and His priest and king,
Who made up a heaven of our misery.”

                                       W. Blake