Bio jednom jedan čovek. Samo Čovek. Nije bio princ, a ni princeza. Nije bio ništa.
I sedeo tako jedne večeri taj Samo Čovek i slušao o čemu priča društvo okupljeno oko stolića za kafu.
I onda poče da mu bude muka: od zvukova, od glasova, od smisla koji se pomaljao iza nasumice nabacanih fonema što izletahu vodjene Govornikovim zlim mislima. I Samo Čovek požele da buka prestane.
I da Govornik zaćuti.
Govornik je nastavljao sve glasnije i nepristojnije da bljuje besmislice.
Samo Čovek nije mogao da mu kaže da prestane, jer je u tom trenutku shvatio da se uopšte ne poznaju. Prestravljen tolikim zlom Čovek oseti stezanje u grudima a ruke i noge počeše da se hlade. I obradova se da će umreti.
Poželeo je da umre. I umirio se odjednom iščekujući. I prolaziše minuti, sati. I ništa se nije dogodilo.
A Govornik je nastavljao, nesvestan zla koje izbacuje. Ili možda svestan.
A onda je Samo Čovek shvatio da ne može da umre ponovo. Jer je već jednom davno od prevelikog zla umro.
I shvati da mora da poželi nešto drugo.
I Samo Čovek poče da čeka.
Jer zna da treba da oživi da bi prekinuo buku i bes. Eto.
Godoa..
Jok, život čeka da uđe u njega…mada mu to nekako na isto dođe.
Načinješ različite teme, obrađuješ ih različitim stilovima i uvek (bar ono što sam čitao) je sjajno. Bravo!
Evo još malo besa i buke 🙂
http://bijesibuka.wordpress.com/
Таман се понадах Шапуталица прописала кад оно опет пауза од два и више месеца…
🙂